U Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji koja ima jedan od najsloženijih i najraznovrsnijih izbornih sistema na svijetu i u kojoj politička i društvena kretanja neizbježno izazivaju odjeke širom planete, četverogodišnji ritual nacionalnih izbora neizbježno stavlja zemlju u središte medijske i analitičke pažnje. Ovoga puta, međutim, ulozi su posebno veliki. Ishod novembarskih kongresnih izbora mogao bi značajno ubrzati ili usporiti pravac borbenog, desničarskog programa Trumpove administracije, kako u zemlji tako i u inostranstvu.
U takvoj pozadini, jedna promjena privukla je pažnju analitičara kao mogući znak postepenog političkog preoblikovanja: uspon nove generacije kandidata iz zajednica koje su ranije bile marginalizirane, posebno američkih Arapa i muslimana, zajedno s očiglednim slabljenjem nekada snažnog utjecaja cionističkog lobija na desnom krilu biračkog tijela.
Posljednjih dana izjave Donalda Trumpa i njegovog potpredsjednika o vjerovatnoj pobjedi Abdulrahmana Al-Sayeda na senatskim preliminarnim izborima izazvale su medijsku buru, posebno njihovo poređenje sebe i svojih supruga s Al-Sayedom i njegovom suprugom, koji su oboje ljekari, kao predstavnicima „dviju različitih Amerika“. Komentatori su riječi predsjednika protumačili kao pokazatelj njegove duboke zabrinutosti zbog mogućnosti da u Senat uđu nepokolebljivi kritičari.
Trenutno četiri muslimanska demokrata služe u Predstavničkom domu: André Carson, Ilhan Omar, Rashida Tlaib i Latifa Simon. Međutim, Senat nikada nije imao muslimana, što potencijalnu pobjedu Al-Sayeda na međuizborima u novembru 2026. čini još historijski značajnijom. Ako pobijedi, postat će prvi muslimanski senator od osnivanja zemlje prije 250 godina. A to je, prema riječima posmatrača, samo vrh ledenog brijega.
Prvo: Veličina političke moći muslimana
Značaj transformacije političke moći američkih muslimana nije ograničen samo na pojavu određenog broja muslimanskih kandidata na izborima. Naprotiv, ovaj fenomen odvija se istovremeno s razvojem političke infrastrukture muslimanske zajednice. Godinama su muslimani u SAD-u smatrani relativno malim i raspršenim biračkim blokom podijeljenim između dvije stranke, ali je rat u Gazi promijenio prioritete dijela ove zajednice, podstičući mnoge da preispitaju svoju podršku kandidatima koji su podržavali američku politiku naklonjenu izraelskoj okupaciji Palestine.
U tom okviru, neki muslimani su, umjesto da igraju isključivo izbornu ulogu, krenuli putem direktnog učešća u politici i kandidiranja za javne funkcije.
Dana 11. augusta 2026. organizacija Muslim Girl, predvođena Amani, organizirala je skup na kojem su učestvovali Abdulrahman Al-Sayed, Ilhan Omar, Rashida Tlaib i dr. Adam Hamwi. Centralno pitanje koje je postavljeno bilo je: Kada će muslimansko političko prisustvo prestati biti izuzetak i postati norma?
Učesnici panela to nisu posmatrali kao neku daleku mogućnost. Tvrdili su da je tranzicija već u toku, faza u kojoj muslimani prelaze put od demografske skupine za čiju se podršku političari bore do političke snage koja zahtijeva mjesto za stolom na kojem se donose odluke i koja ima vlastiti politički program.
Prema trenutnim procjenama, broj muslimana u SAD-u iznosi oko 4,5 miliona, među kojima je više od 1,7 miliona registriranih birača. Njihova koncentracija u ključnim saveznim državama, poput Michigana, Georgije, Illinoisa i New Jerseya, povećava njihovu izbornu moć, posebno u utrkama koje se odlučuju razlikom od samo nekoliko hiljada glasova.
Prema riječima Tlaib, od 2019. godine oko 200 muslimana izabrano je na različite funkcije širom zemlje, od lokalnih vijeća i Kongresa do školskih odbora i funkcija na nivou saveznih država. Izvještaj organizacije Islamic Circle of North America od 5. augusta 2026. navodi čak i veći broj: 230 muslimana trenutno obavlja izabrane funkcije širom zemlje, pri čemu njih 46 služi u zakonodavnim tijelima 23 savezne države.
Taj trend vidljiv je i na Capitol Hillu. Četiri muslimanska demokrata sada služe u Predstavničkom domu, a od osnivanja tog doma 1789. godine samo je šest muslimanskih zakonodavaca ikada bilo njegovim članovima.
Akademsko istraživanje Univerziteta Cambridge, objavljeno u martu 2026. godine, dokumentira nagli porast broja muslimansko-američkih kandidata između 2018. i 2022. Tokom tog perioda između 50 i 80 muslimanskih Amerikanaca kandidiralo se za funkcije svake godine, a broj muslimanskih imena na glasačkim listićima dostigao je rekordne nivoe.
Muslimanske političke organizacije dodatno ubrzavaju taj trend. Emgage PAC, koji sebe opisuje kao najveći muslimansko-američki politički komitet u SAD-u, navodi da je od svog osnivanja podržao više od 500 muslimanskih kandidata, a od onih koje je podržao u izbornom ciklusu 2024. godine njih 21 je pobijedio. Organizacija je svoje aktivnosti za 2026. proširila na Michigan, Teksas, Floridu, New York, New Jersey, Pennsylvaniju i Maryland.
Na izborima 2024. godine kampanja „Million Muslim Votes“ također je mobilizirala više od 1,08 miliona registriranih muslimanskih birača.
Dakle, najvažnija promjena u ovom izbornom ciklusu jeste postepeni prelazak muslimana od utjecajnog biračkog bloka ka kandidatima i donosiocima odluka. Pobjedom Zohrana Mamdanija, prisustvom četvero muslimana u Predstavničkom domu i Al-Sayedovom kandidaturom za Senat, ta transformacija više nije teorijska, već je postala stvarna politička činjenica.
Drugo: AIPAC i njegova opadajuća uloga na izborima
Ova promjena u političkoj moći muslimana odvija se uporedo s još jednim velikim razvojem događaja: slabljenjem utjecaja AIPAC-a u određenim dijelovima američkog izbornog prostora.
Decenijama je Američko-izraelski komitet za javne poslove, poznat kao AIPAC, bio kolos američke politike, finansijski podržavajući kandidate iz obje stranke i neumorno radeći na očuvanju dvostranačkog konsenzusa koji je bio usklađen s izraelskom vladom. Od svog osnivanja 1954. godine, ova organizacija zauzima posebno mjesto u Washingtonu.
Međutim, taj konsenzus se postepeno počeo raspadati. Prelomni trenutak dogodio se 2015. godine, tokom sukoba oko iranskog nuklearnog sporazuma, kada je AIPAC podržao kampanju Benjamina Netanyahua protiv tog sporazuma, čime je došao u sukob s administracijom Baracka Obame.
Zatim je došlo Trumpovo predsjedništvo i povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma 2018. godine, što je dodatno produbilo podjele unutar Demokratske stranke. Pojavilo se progresivno krilo koje se nije samo razlikovalo od izraelske politike, već ju je otvoreno kritiziralo. Ličnosti poput Alexandrije Ocasio-Cortez, Rashide Tlaib, Ilhan Omar, Jamaala Bowmana i Cori Bush postale su lice ove nove struje, a AIPAC je u tome vidio dugoročnu prijetnju svom utjecaju.
Rat u Gazi samo je produbio taj raskol. Univerzitetski protesti i širenje alternativnih medija donijeli su narative koji su se direktno suprotstavili proizraelskoj ortodoksiji. Mlađi birači, posebno pripadnici generacija Z i milenijalaca, sve više su se okretali izvorima izvan glavnih medija, a s tom promjenom različite perspektive o Palestini i sukobu u Gazi dobile su veću vidljivost u američkom javnom prostoru.
Rezultat je da Palestina više nije samo pitanje vanjske politike. Ona je postala poprište unutrašnje borbe unutar Demokratske stranke oko identiteta, vrijednosti i budućeg pravca stranke.
Treće: Otpor slabijih prema jačima
Nova struja koja kritizira izraelsku politiku, a koja ima bliske veze sa studentskim i političkim pokretima koji podržavaju palestinska prava, nikada u prethodnim izbornim ciklusima nije stekla tako snažan položaj kao sada. Međutim, pokušaji gušenja studentskih protesta i administrativni pritisci na aktiviste, umjesto da oslabe ovu struju, doveli su do njenog jačanja.
U ovom promjenjivom političkom okruženju, Zahran Mammadani pojavio se kao vodeća ličnost nove socijalističke struje. Svoj politički utjecaj iskoristio je za podršku kandidatima sličnih stavova na preliminarnim izborima za Predstavnički dom, od kojih je većina povezana s organizacijom Demokratski socijalisti Amerike.
Umjesto da se usmjeri na utrke s malim izgledima za pobjedu, ovaj pokret se fokusirao na strateškiji cilj: „sigurna demokratska mjesta“. Cilj je postepeno pomjeranje Demokratske stranke ulijevo iznutra.
Posmatrano iz te perspektive, Gaza više nije samo pitanje vanjske politike, već je postala instrument izborne mobilizacije. Kandidati koje podržava ovo krilo iskoristili su debatu o Gazi za mobilizaciju podrške, pokazujući da se kritički stavovi prema AIPAC-u, daleko od toga da predstavljaju politički teret, u određenim izbornim utrkama mogu pretvoriti u izbornu prednost.
Četvrto: Finansijska moć uporediva s AIPAC-ovom
Ključni faktor koji podstiče širenje ovog pokreta jeste pojava finansijske snage sposobne da se suprotstavi dubokim džepovima AIPAC-a.
Dok je AIPAC kroz svoj United Democracy Project, odnosno UDP, uložio ogromne iznose u izborni ciklus, novi politički komitet pod nazivom American Priorities pokrenut je u februaru 2026. godine. Njegova misija je dati prednost domaćim potrebama, poput javnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, umjesto korištenja novca poreskih obveznika za finansiranje izraelskog rata protiv Palestinaca.
Nekoliko mjeseci prije preliminarnih izbora, American Priorities uložio je milione u podršku kandidatima koji kritiziraju i izraelski režim i AIPAC, s ciljem stvaranja ravnoteže. Prema CNN-u, ova grupa je inspiraciju pronašla u finansijskoj energiji pokreta odozdo koja je potaknula i Mammadijevu vlastitu kampanju.
AIPAC i njegovi saveznici odgovorili su tako što su taj napor označili kontradiktornim. Njihov argument bio je da ljevica osuđuje korumpirajući utjecaj velikog novca u politici, dok se istovremeno oslanja na vlastite super PAC-ove koje finansiraju bogati donatori.
Pristalice ovog pokreta, međutim, odgovaraju da je suprotstavljanje finansijskoj dominaciji AIPAC-a neophodno te da novi novac koji ulazi u političku utrku predstavlja jednostavno demokratizirajuću snagu koja donosi veću transparentnost u finansiranje kampanja.
Rezultat je sukob koji više nije samo ideološki, već je postao finansijska utrka u naoružanju.
Izborni porazi AIPAC-a 2026. godine prisilili su organizaciju da preispita svoju strategiju. AIPAC sada razmatra planove za intenziviranje angažmana donatora, regrutiranje većeg broja kandidata i suprotstavljanje širenju antiaipacovskih stavova.
Međutim, podaci ukazuju na to da je riječ o nečemu više od privremenog neuspjeha. Moć AIPAC-a decenijama je počivala na dvostranačkom konsenzusu između republikanaca i demokrata, a taj konsenzus je oslabljen, posebno među mlađim demokratama.
U međuvremenu, pokušaji da se kritičari AIPAC-a prikažu kao antisemiti naišli su na komplikaciju, jer su se jevrejski aktivisti i organizacije koje se protive ratu u Gazi i podržavaju palestinska prava snažno usprotivili takvom narativu.
Niz pobjeda socijalističkih kandidata i kandidata kritičnih prema AIPAC-u ukazuje na prelomni trenutak. Propalestinski stavovi i otvorena kritika utjecaja AIPAC-a, nekada marginalne pozicije, postali su u određenim dijelovima američkog biračkog tijela stvarna politička prednost.
Peto: Uloga studentskog aktivizma i generacijske promjene
Jedan od najvažnijih pokretača ove promjene bio je univerzitetski protestni pokret iz 2024. godine. Hiljade studenata uhapšene su na više od 130 američkih univerziteta tokom propalestinskih demonstracija, a ono što je započelo na Univerzitetu Columbia brzo se proširilo na univerzitetske kampuse širom zemlje, a na kraju i na univerzitete širom svijeta.
Columbia, sa svojom dugom historijom studentskog aktivizma i velikim akademskim i političkim utjecajem, postala je središte ovih previranja. U aprilu 2024. godine na univerzitetu je uspostavljen kamp solidarnosti, čime je Columbia postala jedno od ključnih središta pokreta.
Hapšenja studenata i raspoređivanje policije za suzbijanje nereda nisu ugušili proteste, već su podstakli širu podršku. Demonstracije su se ubrzo proširile na kampuse poput UCLA-e, Yalea, Univerziteta Južne Kalifornije i brojnih javnih univerziteta širom zemlje.
Administrativni obračuni, nadzor aktivista i disciplinske mjere izazvali su oštre kritike međunarodnih organizacija za ljudska prava, poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha.
S vremenom su se zahtjevi pokreta proširili i izvan pitanja Gaze. Studenti su počeli povezivati rat sa širim ekonomskim i strukturnim pitanjima, pozivajući univerzitete da povuku ulaganja iz kompanija koje posluju s Izraelom ili profitiraju od rata u Gazi, kao i da prekinu veze s odbrambenim kompanijama poput Elbit Systemsa, Lockheed Martina i Raytheona.
Pokret je također usmjerio pažnju na univerzitetske fondove i njihova finansijska ulaganja, pretvarajući institucionalne investicije u strateško poprište borbe.
Osim finansijskih taktika, dublji značaj leži u načinu na koji ovaj val oblikuje političku svijest nove generacije. Pripadnici generacije Z i milenijalci, koji vijesti prate putem društvenih mreža i alternativnih platformi, susreli su se s narativima o ratu u Gazi koji su se znatno razlikovali od onih u glavnim medijima, a ta izloženost je iz temelja promijenila njihove stavove o američkoj vanjskoj politici i njenoj nepokolebljivoj podršci Izraelu.
Protesti se, osim toga, nisu zaustavili na američkim granicama. Proširili su se preko Atlantika u Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Italiju i Španiju, te stigli čak do Australije, Japana i zemalja širom Južne Amerike, Azije i Afrike. Ono što se pojavilo bila je transnacionalna mreža mladih aktivista, što je jasno pokazalo da alternativni mediji sada mogu nevjerovatnom brzinom širiti protestne narative i taktike širom svijeta.
Dakle, rat u Gazi postao je generacijska prekretnica. Njegovi politički potresi već su vidljivi u promjeni stavova birača i rastućoj podršci kandidatima koji osporavaju ustaljene obrasce američke politike prema Izraelu.
Šesto: Učešće jevrejskih studenata
Jedna od najupečatljivijih dimenzija američkog studentskog protestnog pokreta bilo je aktivno učešće jevrejskih studenata u propalestinskim demonstracijama.
Anticionistički stavovi porasli su među dijelom jevrejskih milenijalaca i pripadnika generacije Z, a jevrejska učenja o pravdi i tikun olamu, odnosno obavezi popravljanja svijeta, odigrala su značajnu ulogu u oblikovanju takvog stava.
Organizacije poput Jewish Voice for Peace također su imale ključnu ulogu u mobilizaciji jevrejske podrške palestinskim pravima.
Prisustvo jevrejskih studenata u redovima demonstranata predstavljalo je ozbiljan izazov tvrdnji da je kritika izraelske politike sama po sebi antisemitizam. Njihovo učešće dalo je pokretu širi društveni legitimitet i pokazalo da protivljenje politici izraelske vlade postoji unutar značajnog dijela američke jevrejske zajednice.
Za ove aktiviste, pokretačke snage uključuju humanitarnu katastrofu u Gazi, dokumentirana kršenja ljudskih prava i uvjerenje da je postojeće stanje neodrživo.
Kao rezultat toga, pojavila se transnacionalna društvena baza koja vrši pritisak na vlade širom svijeta da preispitaju svoje odnose s Izraelom. U SAD-u su propalestinski aktivisti iskoristili ovaj globalni val podrške kako bi ojačali vlastiti položaj, tvrdeći da njihovi stavovi nisu marginalne perspektive, već dio mnogo šireg međunarodnog preusmjeravanja.
Posmatrano iz te perspektive, izborne promjene 2026. godine ne mogu se razumjeti odvojeno od globalnih previranja pokrenutih ratom u Gazi.
Sedmo: Utjecaj socijalističke struje unutar Demokratske stranke na demokratsku omladinu
Pobjede ove nove političke struje na preliminarnim izborima dovele su Demokratsku stranku do dubokog unutrašnjeg raskola. Stranka se sada nalazi podijeljena između frakcije koja se drži tradicionalne proizraelske ortodoksije i druge koja te stavove osporava novim moralnim i političkim okvirom.
Republikanci su brzo krenuli da iskoriste tu podjelu. Njihova strategija je da Demokratsku stranku prikažu kao zarobljenicu radikalnog, antiizraelskog lijevog krila i da to pretvore u politički teret uoči međuizbora.
Sam Trump prihvatio je takav okvir, opisujući svoje demokratske protivnike oštrom retorikom i povremeno ih nazivajući „džihadistima“.
Međutim, ti napadi mogli bi imati suprotan učinak. Umjesto da oslabi novu političku struju, politički pritisak mogao bi ojačati njen položaj, podstaknuti privlačenje novih pristalica i proširiti njenu izbornu privlačnost. Pozadina je ključna: generacijske i ideološke promjene već preoblikuju tradicionalne političke saveze širom američkog društva.
U tom nestabilnom političkom okruženju, Mamdanijeva pobjeda na izborima za gradonačelnika New Yorka u novembru 2025. godine bila je i simbolična prekretnica i politički potres. Postao je prvi musliman na čelu najvećeg američkog grada.
Međutim, značaj njegove pobjede daleko je nadilazio njegovu vjersku pripadnost. Mamdanijeva kampanja pokazala je da muslimanski identitet može biti dio široke izborne koalicije izgrađene oko pitanja poput stanovanja, troškova života, socijalnih usluga i javnog prijevoza. Nije se kandidirao kao muslimanski kandidat, već kao Njujorčanin, a upravo je ta razlika promijenila političku računicu. Zapravo, Mamdani je prevazišao lokalnu politiku i postao nacionalni simbol borbe za budućnost Demokratske stranke i, šire gledano, za samo značenje američkog političkog identiteta u vremenu promjena.
Naravno, njegov uspon praćen je nizom napada s desnice. U nekim slučajevima Mamdanijev muslimanski identitet otvoreno je povezivan s terorizmom i „šerijatskim zakonom“, što predstavlja jasan podsjetnik da islamofobija ostaje trajno i cinično sredstvo u američkoj političkoj borbi.
Međutim, za Trumpov tabor najosjetljiviji razvoj događaja predstavlja Abdulrahman Al-Sayed. On nije samo pobijedio u preliminarnoj utrci u Michiganu, već je osvojio demokratsku nominaciju za Senat u toj ključnoj saveznoj državi, pri čemu je nadjačao velike finansijske i organizacione strukture političkog establišmenta.
Ono što ovaj trenutak čini posebno značajnim jeste činjenica da se Al-Sayed nije kandidirao samo kao „muslimanski kandidat“. Svoj muslimanski identitet povezao je sa širom progresivnom platformom, vežući ga za odbacivanje velikog novca u politici, kritiku američke vojne podrške okupaciji Palestine i viziju ekonomske pravde za radničku klasu.
Ako Al-Sayed pobijedi u novembru, neće samo postati prvi musliman koji je ikada sjedio u Senatu. On će uspostaviti novi model muslimanskog političkog angažmana na nacionalnom nivou, model koji pokazuje da se muslimanski kandidat može takmičiti u saveznoj državi u kojoj su rezultati neizvjesni, na nacionalnom političkom terenu, bez ublažavanja svojih uvjerenja ili svođenja na samo jedan identitet.
Zaključak
Izborne promjene posljednjih godina jasno pokazuju jednu stvar: politička moć muslimana u SAD-u više se ne svodi samo na broj birača ili sposobnost da utiču na izborne rezultate. Zajednica koja se nekada prvenstveno smatrala malim, raspršenim biračkim blokom sada gradi političku infrastrukturu, ističe vlastite kandidate i zahtijeva direktno mjesto za stolom na kojem se donose odluke.
Uz ovu transformaciju, rat u Gazi i njegove posljedice pojavili su se kao jedan od najsnažnijih pokretača promjene stavova u širokim dijelovima američke javnosti. Univerzitetski protesti, uspon alternativnih medija, mobilizacija mladih i vidljivo prisustvo jevrejskih studenata u propalestinskim pokretima doprinijeli su stvaranju kontrapriče koja dovodi u pitanje višedecenijske ustaljene obrasce američke politike prema Izraelu.
Istovremeno, AIPAC se suočava s onim što tekst opisuje kao strukturnu, a ne privremenu krizu. Slabljenje dvostranačkog konsenzusa, promjena stavova među mlađim demokratama, pojava suparničkih izvora finansiranja i uspon kandidata koji otvoreno osporavaju utjecaj AIPAC-a predstavljaju simptome dubljeg političkog preusmjeravanja.
U takvom okruženju američki muslimani prevazilaze svoju ulogu običnih birača. Mamdanijeve izborne pobjede, prisustvo četvero muslimanskih članova Predstavničkog doma i Al-Sayedova kandidatura za Senat ukazuju na to da ulazak muslimana u centre američke političke moći više nije izuzetak, već postaje dio novog političkog tkiva zemlje.
Ako Al-Sayed pobijedi u novembru 2026. godine, taj proces će dostići simboličnu prekretnicu: postat će prvi musliman u historiji SAD-a koji će služiti u Senatu. Međutim, stvarni značaj seže daleko izvan jednog mjesta u Senatu. Pitanje je sada da li se američka muslimanska zajednica razvija od demografske skupine za čije se glasove političke stranke bore u nezavisnu političku snagu, onu koja pomaže u određivanju političke agende, izboru predstavnika i oblikovanju politika države.
Ako se taj trend nastavi, 2026. godina bi mogla ostati zapamćena ne samo kao borba za kontrolu nad Kongresom, već i kao prekretnica u postepenoj političkoj i društvenoj transformaciji SAD-a, u kojoj identiteti koji su ranije bili marginalizirani, mlađe generacije, studentski pokreti i nove političke struje postepeno prelaze s periferije u samo središte moći.
PISjournal
Your Comment